nedjelja, 18.05.2008.

Oprostaj ...

Tesko nam pada oprostaj. S ljudima koje ne poznajemo, lako je.
No sto je s onima koji su nam jako bliski? Zar to nije tesko.
Ne znamo kamo ce ih zivot odvesti. Ne znamo kamo ce nas odvesti.
Takoder ne znamo hocemo li se ikada vise sresti, cuti ...
Ali znamo da ce zauvije bbiti u nasim srcima, nasim mislilma,
Biti ce sa nama. Dokle god ih se mi htjeli sjecati.

Evo ga, moj zadnji post.
Malo sam ga povezala sa trenutkom.
Dakle, vrijeme je da se oprostim sa ovim svijetom.
Svijetom blogova.
Susrela sam mnogo ljudi. Pamtit cu vas.
Bit cete u mojim mislima.
Naravno, cuti cu se i nadam se sresti s nekima od vas.
No to je sve pitanje zivota,
puta kojim krenemo.
Puta koji vodi na jedinstveno i neponovljivo odrediste.
Ostavljam ove blogovske vode.
Blog mi je sluzio za zapisivanje svojih razmisljanja.
Mozda sad zapocnem pisati svoj dnevnik.
Koji ce se ticati mene, jer vremena su takva da neke stvari ne mogu podijeliti sa drugima,
takve stvari ce ostati samo u mojim mislima. Dok ja ne odlucim drugacije.

Zahvaljujem se svima na citanju i komentiranju ovoga bloga.
Papa:)


*kiss* Maja ^^

ponedjeljak, 14.04.2008.

...

Upravo zato sto je tako topao, osmijeh je ljepsi od bilo kojeg cvijeta na svijetu.
Henryk Wiegeland


Ljubav je staklo koje se lomi ako ga covjek primi suvise nesigurno ili suvise cvrsto.
Ruska


Sve nase umovanje svodi se na to da popustamo osjecajima
Blaise Pascal


Problem upravljanja kvalitetom ne proizlazi iz onoga sto ljudi ne znaju, vec iz onoga
sto misle da znaju
Philip B. Crosby

četvrtak, 27.03.2008.

Nijedan covjek nije otok.

Kako to mislim?
Eh... pa to je tako jednostavno.
No nekad je tesko shvatiti
Da svi mi imamo osjecaje
I da smo svi nekad usamljeni
I zelimo prijatelja.
Neki ljudi to jednostavno ne shvacaju
Dok se ne nadu u takvoj situaciji.
Ugl. kako bi bilo da ljudi nemaju osjecaja?
Kakav bi svijet bio?
No, dobro. Imamo ih svi. I to jednake.
Samo kod nekih ljudi jedna vrsta osjecaja dode do izrazaja
Kod drugih druga i tako dalje.
No svakako treba znati ono sto cesto zanemarujemo
A to je da svaki covjek treba neku osobu uza se.
Jer nemozemo zivjeti sami
Kome bi se izjadali?
S kim bi se smijali?
Zato se kaze da nijedan covjek nije otok.
I u svome zivotu cemo, svaki od nas, naci nekoga s kim cemo se slagati,
S kime cemo dijeliti tajne.
I nema odredenog trenutka kada cemo tu osobu naci.
Jer da ima, ne bi iskusili jedno.
A to je neizvjesnost.

subota, 08.03.2008.

Zasto? Zasto? Zasto? ...

Zasto ljudi nisu fer?
Zasto nema mira medu ljudima?
Zasto ljudi razocaravaju?
Zasto je ljubav tako nepredvidiva?
Zasto su osjecaji nekad tako zbrkani?
Zasto sam ja bas ovakva kakva jesam?
Zasto se svadam?
Zasto se kasnije pomirim?
Zasto volim?
Zasto zivim?
Zasto sam ovdje gdje jesam?
Zasto me mnogo stvari smeta?
Zasto ne volim kada ne znam mnoge odgovore?
Zasto ne volim kada dobijem neke odgovore?
Zasto svi zele biti slavni?
Zasto su slavni toliko vazni svijetu?
Zasto se ljudi ubijaju?
Zasto postoji smrt?
Zasto ne mozemo bez prijatelja?
Zasto si medusobno ne pomazemo?
Zasto ne volim kada pada kisa?
Zasto volim toplinu?
Zasto zelim nekad biti sama?
Zasto nekad imam osjecaj da sam ignorirana?
Zasto postavljam mnogo pitanja?
Zasto sam nekad proracunljiva?
Zasto nekad ne razmisljam o svojim postupcima?
Zasto volim snijeg?
Zasto volim setati prirodom?
Zaso se bojim padanja sa necega visokog?
Zasto postojim?
Zasto se vrijeme mijenja?
Zasto volim kada suma zazeleni?
Zasto volim slusati glazbu?
Zasto volim biti sama doma?
Zasto nekad ne volim biti u mraku?
Zasto je sve u boji?
Zasto ima tako mnogo ljudi na svijetu?
Zasto me nekad nitko ne razumije?
Zasto ljudi zaboravljaju neke stvari?
Zasto ljudi slave rodendane?
Zasto ljudi obecavaju?
Zasto ljudi ne ispunjavaju obecanja?
...
Zasto?



EDIT

Sretan Uskrs!

petak, 25.01.2008.

Lako se silazi niz nizbrdicu, ali se tesko vraca nazad do vrha...

Kako da zapocnem ovaj post? Hm... Pa evo ovako cu probati:
Cesto ljudima pada samopouzdanje, pogotovo mladima, tinejderima. Zasto je to tako?
Pa, najvjerojatnije, rekli bi odrasli, da je to zbog svega kroz sto mi tinejderi prolazimo.
Ali da li oni zapravo znaju kroz sto mi to prolazimo?
Da, ima tu i srece i tuge. Najcesce smo osjetljivi. Cesto nas prijatelji razocaraju, ostave na cjedilu.
To nas pogada, to nas boli.
Ali jos vise boli kad nemamo prijatelja.
I kakve veze prijatelji imaju sa samopouzdanjem? Zapravo, su te dvije teme dosta povezane.
Kao sto sam gore navela primjer da nas prijatelji razocaravaju, cesto razmisljamo onda zasto se to dogodilo.
I zakljucak bi kod mnogo tinejdera bio taj da misle kako su oni za sve krivi.
Pokusavaju se popraviti, pokusavaju biti ono sto nisu. Samo radi drugih.
I tako samopouzdanje pada... Kada se shvati u cemu je problem, tesko se to samopouzdanje vrati.
Jako tesko.
Ja si to zamisljam na ovaj nacin: nas zivot je poput brda po kojem se samopouzdanje krece. Lako silazi niz nizbrdicu, a tesko se vraca nazad do vrha...

subota, 29.12.2007.

Nakon nekog vremena sam se vratila medu blogere... Nije me bilo dugo... :)

Sretan Bozic sa zakasnjenjem svima! Nisam stigla napisati post ranije, al evo ga sad. Nadam se da ste uzivali u Bozicu i svemu vezanom za njega. Nadam se da ste izmamili osmijeh na necije lice poklonom. Nadam se da ste se smijali i zabavljali.
...
...
Kako prepoznati ljubav? Cesto je pitanje. Nekima je to jednostavno, ali nekima zadaje muke. Neki bi to definirali kao prijateljstvo koje prerasta u ljubav. No, da li je to tako jednostavno iako tako izgleda? Sve u zivotu je donekle komplicirano. No medu najkompliciranije stvari ulazi i ljubav. Zaista, neki je odmah prepoznaju, osjete, ali ne svi. Zasto je to tako? Vjerojatno zato sto nitko nije jednak, nema jednake osjecaje.
Naravno, ima mnogo vrsta ljubavi: one prema roditeljima, braci ili sestrama, prijateljima... Ali jedna se istice kao posebna, ona ljubav prema jednoj osobi koja se namece ispred svih drugih, o kojoj stalno razmisljamo, koju sanjamo...
Tesko je voljeti nekoga tko ti ne uzvraca osjecaje. A jos je teze to skrivati od sviju.

Najgori nacin da ti netko nedostaje je biti pored njega, a znati da ga nikad neces imati...
...
...
Sretna Vam i uspjesna nova 2008 godina. Neka vam donese puno srece, zabave, zdravlja. Naravno, bit ce i tuge, ali podijelite ju s drugima, tako ce najlakse proci...
Uzivajte!


EDIT:

Nadam se da cete posjetit moj grad da postane sto veci! :)

http://evelany.myminicity.com/

četvrtak, 06.12.2007.

Prijatelji i njihovi odnosi - varka ili ne?

Da li mi imamo prave prijatelje? Cesto se to pitam... Iako smo si svi u skoli dobri, tko zna sto se o nama prica izvan nje.I zaista, ja takoder o nekim osobama govorim neke stvari i izvan skole, no cesto isto to toj osobi kazem u facu. Nekad je to dobro, jer sam bar iskrena, a nekad nije, jer me onda ljudi shvate na krivi nacin. Kao da trazim mane na drugim ljudima, ali ja ih ne trazim, one mi se same postave, i kako da ih onda ne primijetim?
Prijatelji... to je cesta rijec u nasim zivotima. Uvijek to govorimo, no najcesce pod tim "prijatelji" mislimo na one poznanike, a ne one osobe koje bi zeljeli poznavati jos dugo vremena. No, ta rijec je jednostavno usla u nas rjecnik, nas zivot. I tako kad izgovorimo rijec "prijatelj" navika je da se to tako i protumaci. Samo rijetki pod tom rjecju to zaista i misle, samo rijetki shvacaju sto je to pravo prijateljstvo.
Uopce ne razumijem zasto izmedu "prijatelja" izbijaju svade. Ako se smatraju tako dobrima, zasto takvi nisu njihovi odnosi? Zapravo, to je danas cest problem. A ja bih, kao i svatko drugi, zeljela znati odgovor na to pitanje. No na takva pitanja je jako tesko odgovoriti. Iako je to tako jednostavno pitanje, ujedno je i tako komplicirano, tako tesko? Zasto je to tako?

utorak, 27.11.2007.

Ispricavam se sto dugo nema posta, no sad bas nemogu jer sam prezauzeta skolom, pa cak i preko vikenda....
Tako da cete se morati jos malo strpit za novi post...
Nemogu jamcit kad ce novi post,
a do tada
papa

utorak, 06.11.2007.

...

KAMO SU OTISLE

Daleki snovi,
daleke rijeci,

imam nesto
tebi za reci.

Gdje su snovi nestali?
Kamo su rijeci odlutale?

Kamo su otisle?

Sad mi ostaju
samo rijeci prazne,
snovi pusti.

Sve to ce
se rasprsnuti
u trenu,
jer vidim kako
snovi i rijeci
polako venu.


Evo i jedne moje pjesmice... nisam znala sto da napisem... Sad pratim ljude kroz njihov zivot ne bi li dobila inspiraciju za novi post... tako da ne mogu garantirat kad ce biti... mozda za nekoliko dana, tjedana.. nemogu to procijeniti... s vremenom ce doci post... a ja cu vas obavijestiti...

papa

Ako me ikad zaboraviš,
ne zaboravi da zaboravljeni
nikad ne zaboravljaju
one koji su ih zaboravili...

petak, 02.11.2007.

Sastavak... moj...

Škola bez droge – Grad bez droge

Došla je jednoga dana u naš grad. Štoviše, u moje susjedstvo. Na početku je bila pomalo sramežljiva. Morala se naviknuti na novi život, no,vo društvo. Zapravo, sve joj je bilo novo. I trebala je nekoga da joj malo pomogne u ovome svijetu, na ovome mjestu. Tu smo se našli moji prijatelji i ja.
Iako nas je bilo samo troje, dobar provod je bio uvijek zajamčen. Odasvud su pljuskale šale, vicevi i neke riječi koje ne bi bile smiješne u normalnom razgovoru. Ali kod nas je sve bilo drugačije.
Prvi dan kad smo Drogu vidjeli, nismo obraćali pozornost na nju, no, ime nam je bilo čudno. U našem gradu se nitko nije dosad tako zvao, a čak nismo ni znali što bi to ime moglo značiti.
Jednog dana, pred školom, kad smo skupili hrabrosti, prišli smo joj i pozdravili je. Ona je odvratila. Sljedeći dan se to ponovilo, no, ja nisam htjela ostati na tome. Prišla sam joj i upitala otkud joj ime. Samo je odgovorila slijeganjem ramena. Zatim je pitala nas za imena, i tako smo počeli pričati. Učinila se zanimljivom osobom, pa smo razgovarali sve dok nije zvonilo za prvi sat. Odjurili smo u školu, a ona je vani ostala stajati. Začudila sam se kad sam ju vidjela kako nas je dočekala ispred škole. I tako smo se ponovno, zapričali. Krenula sam kući, i vidjela da me prati u stopu, pa sam ju pitala gdje stanuje. Pokazala je na zgradu blizu moje. Iznenadila sam se. Nisam znala da živi tako blizu mene.
Sljedećih nekoliko dana smo se družili. Sve češće i češće. Nekad smo čak i izostajali iz škole. No, nije nas to brinulo. Zanimala nas je samo dobra zabava.
I tako smo otišli jednom od mnogo puta iza škole, no, taj jedan odlazak je bio poseban. Droga je donijela nekakve tabletice. Bilo ih je 4 i jako su bile male. Donijela je za svakoga po jednu. Prvi put smo vidjeli takvo nešto i zapitali Drogu što je to. No, ona nije htjela reći ništa više od: „Tabletice su super, jako opuštaju. Probajte.“ Nakon nagovaranja smo pristali i progutali ih. U početku nije bilo ništa, no, onda smo se počeli pretjerano smijati. Kad smo se prestali smijati ponovno smo Drogu upitali što je to, ali ona je rekla da ne zna kako se tabletice zovu, ali da joj ih je dao jedan prijatelj.
Tako je par dana bilo, no, onda je Droga rekla da ako želimo još tabletica, moramo sad plaćati. Pa smo to teškom mukom prihvatili, ali bili smo sretni jer ćemo opet moći osjetiti onaj dobar osjećaj, onaj smijeh.
Često i nismo imali novaca, pa smo stavljali na svoj račun. I onda smo mislili da je sve u redu. Sve do jednoga dana kada sam našla svog najboljeg prijatelja kako leži na ulici u blizini moje zgrade. Potrčala sam do njega i upitala ga što je bilo. Rekao je da je pretučen, da ga je prebio neki visok dečko, godinu-dvije više od nas, imao je crnu kosu i mišiće. „Vjerojatno ide u teretanu“ – kaže – „ kakvi su mu mišići bili, zasigurno ide u teretanu“
Složila sam se s njim, bez obzira što nisam znala kako izgleda.
Zatim smo krenuli u školu. Sreli smo Drogu ispred nje, i zaobišli ju. Slutili smo da ona ima neke veze s onim dečkom. Pratila nas je, ali smo mi odmah ušli u školu, tako da je morala ostati vani.
Za vrijeme škole, vidjela sam prijatelja kako se pokušava neprimjetno, previjati od bolova. Vjerojatno, je uspio druge prevariti, ali mene nije. Nakon škole sam ga zaustavila i pitala da li ga sve boli samo od udaraca. Prvo je samo šutio, a zatim rekao da su ga uboli nečim tankim. Pokazao mi je ranu.
„Zašto mi odmah nisi rekao!?“ – vrisnula sam
Nije odgovorio. Pogledala sam na sat i vidjela da ambulanta još uvijek radi. Odvukla sam ga do tamo i brzo smo došli na red.
Doktor je rekao da rana nije duboka, ali da će ga još neko vrijeme boljeti. Sva sreća da nije nešto strašnije. Zamotali su ranu i krenuli smo kući.
Na putu smo vidjeli Drogu sa još nekom osobom. Nisam htjela ništa govoriti, no onda je moj prijatelj glasno, rekao „To je on!“
„Tko?“ - upitala sam
„On me pretukao!“ – rekao je
Predložila sam da odemo na policiju, no, on je rekao da ne bi bilo od pomoći. Ne znamo mu ime. No, ja nisam odustajala tako lako. Ipak smo krenuli u policijsku postaju. Imala sam jednu ideju.
Čim smo došli na policiju, rekla sam jedno,m policajcu da ih željela prijavit jednu osobu. Upitao me zbog čega, a ja sam mu odgovorila „zbog posjedovanja nekih tabletica.“
Uozbiljio se. Ispričali smo mu svoju priču. Rekli smo im sve o Drogi i njezinom prijatelju kojemu nismo znali ime.
Policijska hitna intervencija pronašla je Drogu, no, njezina prijatelja nije bilo. Isprva nije htjela priznati da ga poznaje, no, kad je policija spomenula nekakvu nagodbu, progovorila je. Oboje su dobili kaznu. A mi izvukli pouku: „Ne vjeruj ljudima koje ne poznaješ.“ Iako to svi stariji i mudriji ljudi govore, mi ne slušamo. Nikad ne možemo znati da li nam to govore možda iz svog iskustva.

utorak, 16.10.2007.

memories ease the pain inside ...

Sjećanja.... bude razne osjecaje... cesto su ta sjecanja bolna, tuzna... Svatko na ovome svijetu ih ima, manje bolna ili mozda vise... Nitko ne voli pricat o tome...
Evo, danas sam se posvadala sa poznanicom... Iako na prvo pogled ovo nema veze s sjecanjima, ima. Mozda ne sad... Skola, danas nam svima dosadno mjesto, uvijek cemo je se sjecati, kao i ljudi u njoj... Sve ce to postati proslost, no jos uvijek je to sadasnjost.... i zivimo ju... kada razmisljamo o onome sto se dogadalo jucer, neki dan, prosli mjesec ili cak kad gledamo dublje u proslost, razmisljamo o tome sto je bilo, prisjecamo se, naviru sjecanja...
Zar necemo i mi nekad biti samo dio proslosti, zar necemo i mi jednom biti samo u sjecanjima?? O tome nitko ne razmislja, no to cinimo drugima.
Zasto potiskivati bolna sjecanja dublje i dublje, kad srce svejedno boli? Mislimo, to je jedino sto se moze uciniti, no istina je da je to samo najjednostavnije.... Zasto jednostavno ne zaboraviti?? Lako je reci to, no da li je tako i kad se to treba napraviti?? Ne, kad pokusamo zaboraviti, sjecanja dolaze. Kao da se inate... Zasto je to tako?
Kaze se da zivot nije fer....

...

pozdravi

sister
luc
ivek
lazljiva
mony
tina
lara
svi ostali

...

pozzek

nedjelja, 07.10.2007.

Novi postek...

Gledajuci blogove i malo ih citajuci naletila sam na moge zanimljive postove... I na sestrinom blogu sam pronasla njezin post o kojem govori kakva je. Pa zar onda ne bih i ja mogla naipsat post na tu temu... Zamislila sam se i odlucila. Zelim da me malo bolje upoznate... Ako me vec niste...

Promatrajuci se, ne u ogledalo, nego razmisljajuci o svojim manama i vrlinama znam da ih nemogu nabrojiti sve... Cak ni vecinu, ali mogu ono cega sam svjesna...
Kao osoba sam veoma zabavna i vesela. Volim nasmijavati ljude oko sebe, iako mi to ponekad ne uspijeva... Imam i onih losih dana kad mi nije ni do cega... Veoma sam tvrdoglava i mnogo toga sebi prilagodavam kako bi mi bilo lakse, nekad se i ne obaziruci sta ce drugi reci... No onda stanem i promislim... Da li je ispravno to sto radim?? Neznam...
Volim pomagati ljudima. Cesto ljudi neznaju da i meni treba pomoc.. Ne shvacaju me nekad zaozbiljno... Pa pomislim da li stvarno poznajem te osobe ili mi se to samo cini. Marljiva sam, no znam biti i lijena... Cesto razmisljam... Pametna sam, kako neki kazu.... Ja neznam da li mi se to laska ili ljudi to ozbiljno misle...

Ljudi bi mozda pomislili da imam puno prijatelja, ali nemam, nego ih je nekolicina. Ostali su samo poznanici... Neznam da li bih im mogla vjerovati, pa ih necu smatrati prijateljima... Da me ne iznevjere, ostave na cjedilu....
Imam samo dvije najbolje prijateljice, i jednu dobru... Neki ljudi kazu da u zivotu nema puno najboljih prijatelja, jedan ili dva. Ja bih voljela vjerovati da sam ih pronasla... No nemogu... To ce samo vrijeme pokazati...

Izgledam poput drugih ljudi no ipak se u mnogocemu razlikujem... Imam zelenoplave oci... Meni se svidaju... =) Visoka sam samo 160 cm, sto smatram stvarno niskim... Ali sta ja tu mogu... Imam pristice... Bas ih ne volim.... Kratku kosu... No pustam ju, shvatila sam da sam pogrijesila kad sam se sisala... Ah... ljudi grijese.... Stalo mi je do higijene...
Ne nosim modernu odjecu nego onu koja mi se svida. Imam starke i bas su mi slatke.... Stalno ih nosim...

Eto to je to... koliko zelim otkriti o sebi... Nadam se da cete me komentirat normalnim komentarima, a ne onima tipa svrati na moj blog kiss i slicno....

Papa

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.